10516829_378620585621392_5102717423815826963_n

Intervju: Naša posla

Intervju: Naša posla

Dvije moderne djevojke i njihova zanatlijska posla
Zaogrnuti šarmom starih, pomalo zaboravljenih, zanata, kao izolirani u modernom vremenu ili u njega prebačeni nekim mističnim vremeplovom, tako bismo mogli opisati “Naša posla”, malenu beogradsku radionicu u kojoj Snežana Filipaš i Marija Đorđević vrijedno rade neka svoja posla – kožne cipele, torbe i ruksake, ili kako bi one rekle, rance.
Ma da obje rade na filmu, zajedničke ceste odlučile su se susresti i povesti ih na roadtrip u nekom posve drugom smjeru. “Snežana mi je donijela mali stari školski ruksak i gledale smo ga. I smislile da mi to možemo bolje. Ali ništa nismo znale o zanatu,” priča priču o nespretnim počecima Marija koja je i smislila ime, Snežana je samo kimula i tako je krenuo njihov dizajnersko-zanatlijski put. “Dobro ime za bilo što,” kažu. “Naša posla”. Susrele su se, tako, na pola puta s Mišom, obućarom iz Zrenjanina i više od godine dana dijelili su ta svoja posla, on njih poučavajući zanatu, a one njega ludosti. Danas beskompromisno izrađuju samo ono što se njima sviđa. Bez kerefeka, minimalistički, kao što su se nekoć izrađivale one stare kožne đačke torbe koje bi klinci nemarno prebacili preko ramena. I raspravljaju tko je zadnji uzeo i zametnuo ravnalo, skalpel ili škare. Pravi two women show. S neodoljivo šarmantnom vibrom.
“Naša posla” podsjećaju na pravu malu manufakturu. Unijele ste taj šarmantni štih „starog obrta“. Kako i gdje ustvari nastaju sve te vaše fenomenalne cipele i kožne torbe?
Snežana: Prve torbe i cipele nastale su u obućarskoj radionici u Zrenjaninu kod našeg prijatelja. Svo troje smo sudjelovali u stvaranju torbi i cipela, svatko je imao i ima udio u svemu tome. Kasnije smo se nas dvije osamostalile i napravile našu vlastitu radionicu u Beogradu gdje smo i nastavile samostalno s našim radom.
Marija: Sve naše torbe smo iskrojile, zalijepile, istanjile, zanitnale i prošile nas dvije u našoj maloj radionici. Na početku su se susjedi malo žalili. Pustimo dobru muziku i možemo tako satima.
Danas svjedočimo svojevrsnoj tužnoj propasti onih starih obrtničkih zanimanja tipa postolar, klobučar… Nažalost, živimo u tom površnom „kupi-baci“ dobu, kada su stvari najčešće izrađene na način da se kupuju, brzo istroše i bezdušno bace te zamijene novima. Jeste li barem malo nostalgične? Je li namjera „Naših posla“ bila unijeti šarm onog starog vremena kada su stvari bile drugačije? Čini mi se da ste zbilja na dobrom tragu.
Snežana: Svjesne smo da su promjene nezaustavljive. Težimo živjeti u današnjem vremenu, zato i izrađujemo stvari koje su praktične, udobne i dugo traju. To što volimo da ih izrađujemo same, vjerujem da je mnogima čudno, pogotovo danas, to su neka naša posla. Ne mora to baš svatko razumjeti.
Marija: Mislim da nismo nostalgične. Smatramo da zanat, danas, nije samo kako nešto napraviti već i kako to predstaviti, kome i gdje. Trudimo se izrađivati naše komade najbolje što možemo i mislim da nam daje snagu (čuli smo to od ljudi iz posla) to što nismo krenule od dizajna već upravo od zanata.

Imate li „pomoć“ ili baš čitav proces od ideje i realizacije prolazi isključivo kroz vaše ruke? Koji je dio tog stvaralačkog procesa najzahtjevniji?

Snežana: Cipele ne izrađujemo same. Kalupi su predani u pouzdane ruke malo veće radionice no što je naša. I prvu seriju smo napravile tek sada. Mi im dajemo finalni touch, ručno ih farbamo. Ranije smo izrađivale cipele po narudžbi, premjeravanje stopala, dogovor oko boje , izbor materijala… Ovaj novi sistem je i za nas nov, tek ćemo vidjeti koliko je učinkovit. Torbe i dalje izrađujemo same. Najteže je kada dođe dan D i sve nam poremeti. I uklapanje naših drugih obaveza, jasno. Ima tu dosta posla, ponovo napominjem, a nas smo dvije. Spremne smo primiti i trećeg člana. Još jedan par ruku bi nam dobro došao. (smijeh)

Marija: Za cipele je potrebna mnogo zahtjevnija radionica. Mi nabavljamo kožu za lice i đon cipele, a vrijedni ljudi iz radionice na Altini (kraj Beograda) nam ih sastavljaju. Zadnji korak je uvijek naš. Farbamo ih i dovršavamo ručno, komad po komad.

 
Radite li i vi u maniri pravih starinskih obrta, obuću i cipele po narudžbi?
Marija: Da, torbe radimo po narudžbi, za neke specijalne ljude idu specijalne torbe, kada imaju poverenja u naš dizajn. Cipele se mogu isprobati i naručiti, takve kakve su.
 
“Naša posla” torbe meni jako liče na one stare đačke torbe kakve su nekoć klinci nosili u školu. Jesam li barem otprilike na tragu vaše inspiracije? Kako biste vi same opisale vaš stil?
Snežana: Minimalno detalja i štepova, praktične i udobne stvari. Sve je sačinjeno od kože. I izrađujemo isključivo što se nama sviđa, ne podilazimo tržištu. Davno zaboravljenje kopče s vojničkih i školskih torbi jesu dale šarm “Našim poslima”.
Marija: Snežana je to dobro opisala. Jednostavan, funkcionalan i ponekad duhovit dizajn, nadamo se.
Kakve materijale koristite u izradi i koliko ih je danas teško nabaviti?
Snežana: Cipele su izrađene potpuno od kože, s kožnim đonom i s laganom petom od kože. Torbe su također kožne, a podstava je pamučna. Postoji par radnji u Beogradu sa solidnim izborom materijala. Sada smo se već upoznale s raznim proizvođačima, kada smo počinjale bilo je baš teško. I još uvijek nas uvjeravaju da je puno jeftinje napraviti cipelu od raznih drugih materijala ili barem dio cipele s uvjerenjem da se to neće primijetiti. Postoji dosta stvari za koje bih voljela da su nam dostupnije poput recimo boje za kožu.
Marija: Da, kožu nabavljamo iz Italije, ranije je bilo i kod nas, u Rumi na primjer ali su tvornice ili propale ili su prodane Talijanima. Jako se trudimo oko izrade i bilo bi traćenje vremena ne raditi s dragocjenim materijalom. Volimo kad naše torbe izgledaju dobro i na oko, a na dodir još bolje.
 Gdje danas možemo kupiti nešto iz „Naša posla“ radionice? Imate li u planu širiti se i na inozemstvo ili možda proširiti ponudu nekim novim komadima?
Snežana: “Naša posla” šetaju Zagrebom i Splitom i tko zna još kojim gradom zahvaljujući našoj frendici Saši koja drži Maks studio u Teslinoj ulici u Zagrebu i Arteriji u Splitu. U Beogradu ih možete kupiti u Čumiću kod Ivane Ristić i, naravno, kod nas u radionici u Dositejevoj 32/1, Dorcol, ili da nas kontaktirate preko Facebook stranice ili našeg maila. Za sada toliko od nas, još uvijek nemamo website jer besmisao prodavanja stvari preko interneta iz Srbije, još uvijek vlada. Ali “Naša posla” uvijek nađu način da stignu do vas gdje god da jeste.
Tina Lončar
photos: Davor Konjikušić, Marija Strajinić (beforeafter.rs)
Objavljeno: 24.11.2014. u 10:49